Projektiranju Umjetničke galerije Akademije likovnih umjetnosti pristupa se sa spoznajom o važnosti zadaće da se uz osnovno organiziranje prostora i ambijenta pogodnog za funkcioniranje specifičnih potreba definiranih natječajnim programom stvore i dodatne vrijednosti kojima će se arhitektonski sklop percipirati kao središte za afirmaciju umjetnosti i gradski kulturni punkt.

Urbani puls i važnost lokacije Umjetničke galerije ukazuju na potrebu da se kod arhitektonskog istraživanja stavi naglasak na iščitavanje konteksta koji se ne odnosi isključivo na gradnju nove zgrade unutar postojećeg kompleksa kampusa Akademije likovnih umjetnosti, već na oblikovanje novog simbola gradskog centra.

Projekt nove Umjetničke galerije stoga kreće od prijedloga urbanističkog rješenja s pomoću kojega se uspostavljaju relacije sa kontekstualnim posebnostima da bi se potom definirao arhitektonski koncept.

U projektu se uspostavljanje dijaloga Akademije likovnih umjetnosti sa gradom smatra važnom zadaćom i poticajem za afirmaciju tema koje aktiviraju potencijal značenja posljednje neizgrađene lokacije u kontinuiranom izgrađenom pročelju tradicijskog zagrebačkog donjogradskog bloka. Arhitektonsko je istraživanje stoga usmjereno na temu stvaranja ulaznih vrata u blok kojom se ujedno reinterpretira i dijalog grada sa umjetnosti.

Povijesne građevine u obuhvatu stvaraju odnos prema Ilici što se naročito iščitava iz oblikovanja stilskih pročelja, dok se u unutrašnjosti bloka definira perimetar parka Likovne akademije. Interpolacijom nove Umjetničke galerije želi se dati potpuni zaokret urbanoj funkciji čitavog kompleksa bloka.

Od ulicnog procelja do ulaza u park / Od simbola do funkcije

Arhitektonska zamisao zgrade “galerije” definira se kao nova urbana referenca koja ne želi biti u opreci s potrebom da se nastavi kontinuirano pročelje Ilice i uspostavi relacija prema parku Akademije likovnih umjetnosti.

Budući je interpolirana zgrada zamišljena kao novi centralni element, ona odašilje jasnu poruku. Ne samo kao simbol i ikona, jer zgrada ne komunicira isključivo kroz impresivnost fasade, već se zbog same funkcije pretvara i u referencu za građane. Zbog toga se po uzoru na temeljna obilježja tipologije javnih zgrada, prije nego što se utvrdio značaj funkcije, najprije željelo razmisliti o tome kakvu ulogu zgrada ima za grad i za građane.

Prvi je zaključak rezultirao jasnom projektnom odlukom: nova zgrada, zamišljena kao gradska vrata za ulazak u park Akademije treba imati potpuno oslobođeno prizemlje. Park i ulica na taj su način povezani te stvaraju novo gradsko žarište koje omogućuje i pretpostavlja značajno veći protok građana, bitno intenzivniji u odnosu na situaciju kojom bi nova zgrada bila usmjerena isključivo na organiziranje izložbi.

Planirana zgrada interpolirana u blok svojom pojavnošću predstavlja granicu između dvije vrste prostora. Ovaj dualitet dvije različite osobnosti može se prepoznati i u umjetničkim djelima što se iskazuje primjerice kroz njihove prednje i stražnje planove različitih svojstvenosti.

Arhitektonski gledano novi AluArtForum treba odgovoriti na dva naizgled suprotstavljena svijeta, ali koji koegzistiraju upotpunjavajući se: grad i park. No, to je ujedno i granica između umjetnosti i gledatelja.

U arhitektonskim interpretacijama muzeja ili galerija može se uočiti sklonost riziku kojim se i same građevine žele pretvoriti u umjetnička djela. Pri određivanju stava za novu zgradu AAF-a, pronalazimo dovoljno argumenata koji nedvojbeno ukazuju na to da planirana zgrada treba postati novi simbol grada, bez da nadiđe svoju glavnu značajku: onu – izložbenu.

Uz zamisao oblikovanja gradskog orjentira koji se ostvaruje kroz ulogu Ulaznih vrata u park, u radu se ne želi potisnuti ni značaj koji ima simbol zgrade za kulturnu namjenu te se i on koristi u određivanju cilja arhitektonskog djelovanja.

Novi se AAF stoga definira sprijeda kao ulaz u park, ili straga kao izlaz prema gradu. Zgrada zbog toga ima sposobnost dijaloga s oba svijeta što ostvaruje na diferencirani način, ali tako da se ne dovodi u pitanje integritet koherentnosti zgrade.

S obzirom na dualnost obilježja pročelja koja proizlazi iz značajki lokacije visokog stupnja urbaniteta, sam zadatak obilježava i činjenica da postavljanje Izložbene Kutije (funkcionalno interpretiran glavni sadržaj) na parceli, podrazumijeva dvoznačnost sa različitih stajališta:

– Urbanog: zgrade kao vrata i kao granice između dva svijeta, onog urbanijeg (javnog, bučnog, užurbanog) u Ilici, i onog intimnijeg (mirni, prirodni, refleksivni) parkovnog u unutrašnjosti bloka.
– Klimatskog: dvije fasade (Sjeverna fasada prema gradu i Južna fasada prema parku) koje odgovaraju na specifičnosti orjentacije i osunčanja. Zajedno sa konstruktivnim sustavom i odabirom materijala koji ih upotpunjuju.
– Konceptualnog: s obzirom na prednji i stražnji plan. Svojstven svakom umjetničkom predmetu.

Lik vs pozadina

U radu je naglasak stavljen na uspostavljenje AAF kao novog segmenta u kontinuiranom pročelju Ilice. Oblikovanjem se može postići da zgrada kao novi prostorni element interpoliran u urbani kontekst odražava svoju namjenu i funkcionalnost, ili da se oblikuje po principu kontrasta.

Kao struktura, naročito s obzirom na sadržaj, građevina podržava koncept Gestalt percepcije (Gestalt 9: odnos lika i pozadine). Postavljanjem “Izložbene kutije” i okvira za umjetnička izlaganja (uz stvaranje dvostruke fasade) u potezu između dvije susjedne zgrade, oblikuje se AAF koji je s jedne strane okrenut prema ulici, a sa druge strane prema parku.

U skladu s njegovim karakterom glavnog ulaza, sjeverno se pročelje prema Ilici shvaća kao ekstenzija ulice i stražnji plan, neutralna ploha “izložbene kutije” (kao slikarsko platno). No, zanimljivo je uočiti i mogućnost koja se temeljem takve interpretacije ostvaruje – naime, gledajući umjetničko djelo s ulične strane, posjetitelj postaje lik na slici, on postaje motiv koji se promatra iz ulice. Posjetitelji i prolaznici na taj su način postali protagonisti sjeverne fasade, za zgradom kao neutralnom pozadinom čime se iskazuje urbanotvorni potencijal ambijenta i strukture.

S druge strane, južno pročelje prema parku, nije oblikovano tako da se promatra već da ono postane mjesto promatranja. Tako posjetitelj, ali i sama zgrada zauzimaju kontemplativni stav, pri čemu park postaje slika koja se promatra. Osim toga, kako bi se naglasila ideja da AAF, oblikovanjem zgrade ne namjerava kontrastirati ili natjecati se protiv ambijentalnih i prirodnih vrijednosti očuvane parkovne baštine. Južno je pročelje oblikovano minimalistički kako bi se priroda mogla reflektirati u fasadi s pomoću staklenih ploha te kako bi vegetacija parka postala protagonist fasade. Puni dio plohe južnog pročelja moguće je zamisliti kao platno za projekcije u parku.